Pod Kišobranom

Osjećala sam se najgore, proživljavala sam patnje, boli i tuge. Jednu za drugom. Bez prestanka. Proživljavam je i sada. Nitko od vas se nije usudio pogledati, pitati kako sam, a kamoli se zapitati koja je moja strana priče… Bitna je bila osuda. Vaša osuda. Osuda koja me boli možda i više od ove tuge koja me proždire, danima, satima. Utopila sam se u vašim prijekim pogledima i riječima za koje ni sami ne znate što znače. Ironija je to što sam vam vjerovala. Vjerovala sam da će barem netko od svih vas biti uz mene, primiti me za ruku i reći da mi vjeruje. Prevarila sam se. Ponovno. Još veća ironija je što ste me odbacili kao poderanu krpu zbog ljubavi. Ljubavi koju gajim prema svima vama. Nažalost…
Ponekad, u sitne noćne sate mi sine da sam možda sama kriva zbog odbacivanja. Da, krivica je na meni. Ja jesam napravila grešku. Ali kakav je to prijatelj koji ti ne može dati drugu priliku, možda i treću priliku? Koliko ste vi prilika dobili? Koliko puta ste oprostili ispade bjesnoće, otimanje cura,egoizam, cjepidlačenje i još puno puno gore stvari? Uostalom, nisam vas povrijedila. Najviše sam povrijedila jedinu osobu koju sam iskreno voljela srcem i dušom. Vi ste samo sporedni likovi, marionete u ovoj priči. Marionete na koje ja ne mogu utjecati. Koji su lančanom reakcijom odlučili dignuti ruke od mene i reći mi zbogom. Okriviti me da nisam zaslužila vašu ljubav. Kao da vrijedite tko zna koliko. Ja sam barem priznala. Rekla kako osjećam, kako razmišljam. Nisam naprečac odlučila o tuđoj sudbini. Kao što ste mi vi napravili. Da, jesam, manja sam od makovog zrna, ali nisam vas tražila da me obilježite, cenzurirate. Da me etiketirate, da me proglasite kurvom, nedostojnom curom. Da me nazivate proračunatom kučkom. Zar nije dovoljno što sama mislim loše o sebi? Morate li me i vi tako probadati? Očito morate. Jer nemate niti jedan drugi argument. I samo da znate, vaše riječi, vaši postupci bole. I nije pošteno. Ja nemam pravo glasa. Čak i okorjeli kriminalci mogu reći nešto u svoju obranu, ali mene ste odmah stavili na električnu stolicu. I sada samo čekam konačno pogubljenje. Možda će tada biti najbolje. Kada me se u potpunosti odreknete i zakopate daleko u potisnuta sjećanja. Ja to neću napraviti vama. I loša iskustva su iskustva, zar ne?
Srce mi je slomljeno. Nije prvi put, zarasti će. Dobrih ljudi još uvijek ima. Nažalost. Nekada davno sam mislila da ste vi jedni od njih. Da ste vi moja sigurna luka. Moje rame za plakanje. Da ćete mi vjerovati. Da ćete me voljeti. Da ćete mi pružiti ruku i izvući me kada mi treba pomoć. Ja bih to učinila za sve vas. Možda pretjerujem, ali mislim da i jesam činila. Kada god ste me pitali. Ili kada i niste. Šteta što sam se nadala da vrijedite… Šteta što sam vam otvorila svoje srce…
Ispriku ne tražite jer je nećete dobiti. Nemam se kome ispričati, ne vama. Onaj koji ju je zaslužio već ju je dobio. I ponovno nije na vama da odlučite hoće li mi oprostiti ili ne. Samo on to može. I, ne, neću zahtijevati ispriku od vas.Vaše je pravo da mislite što želite, a ako mislite da ste u pravu, u redu. Tražila sam, molila sam, da me poslušate. Samo poslušate. Bilo vam je preteško mene osobno pitati. Lakše je pitati okolo, tražiti neke mrvice pa da od njih možete stvorit nove tračeve.Onda nemam što više očekivati.Najlakše je suditi, a niti jednom prije toga pogledati sebe.

Ponosna sam na Tebe. Dokazao si da je sva moja teorija o Tebi hrpa naprečac donesenih zaključaka. Oboje smo naučili svoje lekcije , vojniče. Oslabila sam, prevarila se u mišlju da ću biti korak ispred. Nisam. Riječi su moje krivo shvaćene, jer još uvijek postoje slijepci koji se vuku na koljenima po tuđim životima i samo proklinju, ali opet ... zar sam bila toliko naivna i zaboravila da takvi ljudi, raja,ne može shvatiti šaren pogled jednog pjesnika? O da, to sam ja i smatram se pticom koja najljepšu pjesmu plaća vlastitim životom. Jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo po cijenu velike boli. Dok živim pisat ću.
I još jedna stvar, vojniče. Ti nikad nisi bio imenovan, ne iz straha da bi Tvoje ime moglo izazvat nemir , već to što Ti možeš bit BILO TKO. Oprosti što sam uzela Tebe kao kalup i prikazala običnog čovjeka današnjice iz zjenice jedne djevojčice koja se još uvijek hrva sa ljudskim rodom. Nisam računala da je djevojčićin glas dovoljno snažan da pokrene lavinu i zatrpa pola sela. Zatrpa njenu ljubav. Srce njeno.
Gdje je moj trn da njime probodem ovo srce?
Jedino biće u čijem naručju ja nisam bila pjesnik, već voljena žena, ostalo je sjati daleko u sjeni. Postavila sa ga kao vlastito zviježđe iznad svog kreveta, trudeći se ne prljat pustim riječima tu ljepotu. Možda me to čini lošim pjesnikom. Oduvijek je bilo bolje,lakše, jednostavnije pisat o zalutalim vojnicima već o istinskoj sreći.
Ljubavi, pronašla sam svoj trn.
To tvoje su suze.
To tvoj je bol.

Izbacivši 10 kuna iz jakne otresito na stol, dižeš se i odlaziš.
Boljelo Te što sam pred svima , bez da sam Te pogledala u oči,rekla da si povodljiv. Boljelo je. Digni ponosno svoje lijepo čelo i odlazi. Rekla sam da je prošlo vrijeme milosti. Neka Ti Miss JaPaSamoJa bude najbolja prijateljica,a Susjed BezLica ruka vodilja. Nisi Ti jedini koji zna biti seronja i možda je istina kako moji postupci baš zbog Tebe spadaju u kategoriju dječjih,ali sad zbog sebe moram pronaći put do druge razine.
Ostavljaš me. Na Božić. Uz kišu. Uzimaš ključeve auta, ispričavaš se ˝dobrim˝ ljudima pa tako ljutit prolaziš kroz malena vrata. Nisam Te pokušala zaustavit. Nisam riječ izustila. Okružena pogledima prezira koji kao da viču: ˝Pa kako si mogla?˝ ,nastavljam svoju priču.
Ne očekujem Te. Ni danas. Ni sutra. Tjedan dana. Toliko ti dajem za promjenu. Možda Te ohlade ove kiše.Po prvi puta neka se moje srce osuši,a razum zavlada. Spremna sam izgubit pola života ako dobim objašnjenje na čemu sam s Tobom. Nakon tog perioda, ako se ne ostvari moj ultimatum, povući ću se. Kao kukavica. Kao Ti.
Opet hrpa riječi koje će strunut na ovim stranicama. Moje imaginarne prijetnje samoj sebi.
Možda je ovo moje vrijeme, vrijeme da se spuste sve krabulje. Usprkos svemu što sam voljela i davala sebe i od sebe, možda nisam stvorena za ljubav. Bit ćeš prva žrtva moga razuma. Postat ću samo Tvoja ledena kraljica. Iako znam otopit će me Tvoj prvi smješak. Tvoj zagrljaj.
Šteta što smo oboje previše ponosni da bi nastavili dalje.
Ili je problem svega ovoga što oboje volimo previše jednu stvar.
Tebe.

Da odustanem od Tebe?
Ne ulazi mi u glavu zašto kažem DA pa ipak prva pružim ruku,koju tako spretno iskoristiš i ostaviš da lebdi u zraku.
Okupan samo istinom, zaboravljaš skinuti blato sa očiju.
Uzalud potrošena voda. Kako bilo,ne žalim se.
Kao slijepac nastavi ovim svijetom sam ja bit ću tvoja sjena.
Htjela to ili ne htjela.

Shvatila sam gdje je problem. Našla sam samo čvorište beskonačnog konopca. Našla sam grešku. Ne tvorničku, već onu stećenu tokom silnog trenja, petljanja o niti koje nameće sudbina. Ti, opet Ti koje me dižeš i spuštaš riječima , imaš tu moć kojom manipuliraš i koju vidim samo ja. Našla sam Ti manu, koja i samog Tebe boli najviše i koja će Te kažem - uništiti. Krenuo si sam. Iza Tebe koračaju podmićeni vojnici koje uporno štitiš iako Ti na uho šapuću laži. Hrabrost. Milost. Naivnost. Čine Te slabim. Ne odupireš se više.Nazivaš se prijateljem , no život kao da Te nije naučio osnovnim pravilima.Prijatelj svakog nije ničiji prijatelj. Pamet Ti je odličje koje prikrivaš kao vojnik ranu. Strah Te pokazat je ponosno, iako ponosa imaš i previše,ali Tvoj izbor je prilagođavat se većini. Kukavičluk u tim trenucima ispunjava Tvoje srce.Čak mi dođe da se sažalim nad Tobom. Mogu Ti priznati da sam već umorna da se borim uz Tebe rame uz rame protiv oluja. Na istoj smo crti , držiš mi ruku, riječima me hrabriš, tješiš ali pogled Ti bježi onim slabijima. Paziš na njih, čuvaš ih vjerno,a kad odjeknu gondorske trube pregazit će Te u strahu da sačuvaju žive glave. Patnja. Plač. Bol .Pomutit će Ti razum. Tražit ćeš me. Tražit ćeš one koji su stajali uz Tebe,a Ti ih nisi vidio. Tražit ćeš one koje nisi cijenio. Ako Ti pružim po stoti put ruku, nikad nećeš naučiti. Ustat ćeš i povesti za sobom svoj egoizam. Narcisoidnost. Disat ćeš zrak punim plućima. Hedonistički. Pazi što Ti kažem , jer reći ću Ti samo jednom. Razmislit ću prije nego što Ti pomognem. Zakoračit ću možda prvi korak bez Tebe. Ostavit te gdje Ti je mjesto vojniče. Na dnu. Samo tako shvatit ćeš moje riječi. Lekciju.
Kukavica će ostati ležati, koprcat se kao svinja u svojim fekalijama. Čovjek će si priznati da je pogrješio,podvezat ranu i nastavit koračat hrabro uz prijatelje.

Voljela bih da mogu podići slušalicu i utipkat Tvoj broj.
Čut Ti glas i ispričati Ti kako mi je prošao dan.
Da mi kažeš kuda ideš.
Što osjećaš.
Samo da me uvedeš u hodnike svoje mašte i ostaviš me ondje u tišini. Voljela bih dobiti priliku upoznati Te,pa da kad Ti bude najteže automatski posegneš za mojom toplom rukom.
Voljela bi da mi vjeruješ.
Nije teško koračati sunčanim danom s osmjehom ako imaš nekoga tko hoda uz tebe.
Uzmi si vremena.
Dajem Ti sve vrijeme ovog svijeta,uz uvijet da ćeš razmisliti da li Ti se kraj mene u životu isplati biti sam.
Smješno,ja bi se tada smatrala sretnicom,a Ti bi imao sve.
Nezahvalniče moj,kada ćeš shvatiti?

Dižem ruke od Tebe pred svima. Sa smješkom među ruljom , hrabra i ponosna na sebe što konačno znam da mi nisi potreban kao zrak. Ne drhćem kad Te spominju.Ja sam ja i bez Tebe,zar ne? Neću satima kao zadnja jadnica čekat pred ekranom da Te čujem, neću više okretat Tvoj broj i razgovarat ti više s bratom nego s Tobom. Jebi se. I molim na lijepim željama. Ni trunke sebe više neću dat za Tebe. Neka se sebičnim ljudima ispune želje, da baš njima što su pričali da nisi za mene.Pustit ću ih da vjeruju da sam Ti okrenula leđa, da Te nema ispod mojih vjeđa. Sve u životu prolazi, ma proći ćeš tako i Ti.Reću ću svima da Te mnogo manje ima, neka se dive i slave i ja ću se smijat sa njima. Iza zatvorenih vrata moje sobe neka druga kreće se priča.Sa stropa sipi nada,po zidovima plešu uspomene i na radiju svira nježna muzika.Nikako da shvate ovi ljudi da si Ti moje srce.Kako da Te iščupam,a da isti tren ne umrem? Ipak, ja odlazim i nema me...

~°°~Već sam navikla gledati u tvoje savršeno tijelo
Ali me svaki put šokira činjenica
Da ga pokazuješ apsolutno svima
Umjesto da ga čuvaš za one
Koji ga zaslužuju ~°°~

~°°~Šta si mi ti... Prijatelj ili brat
Pa o tebi pišem priče na listu
Dugačke besmislene rečenice
Koje samo vjetar razumije
Jer on nosi također i djeliće
Moga neshvaćenog srca ~°°~

~°°~Moja je krivica da se nemogu pomiriti
Sa činjenicom da nemam sve što poželim
Tvoja je krivica što mi daješ svaki put do znanja
Da si jedina stvar koja nikad neće biti moja~°°~

~°°~Smješno je kako mi osmjeh ne silazi s lica
čak i dok šutiš, čak i dok se ljutiš ili psuješ
sretna sam jer sam ja ona s kojom sve djeliš ~°°~

Igra zvana ŽIVOT

Pisat ću Ti sad ovako jer drugačije neznam, jer drugačije nesmijem. Pretjerala sam, zar ne? Zbunjen si i osjećaš nelagodu kad vidiš moje ime na ekranu. Shvaćam. Prijatelji,zar ne? To si oduvijek mislio. Možda si ja nisam podvukla dovoljno crtu, dopustila sebi neku banalnu priču o inspiraciji ili kako već. Ne, nema tu romantike, naša priča nije ni dotakla takvo nešto. Požuda. Ili nešto o čemu bi pričala prijateljicama na kavama. Ti i ja. Priča koja nije ni krenula. Izmišljena na ovim stranicama. Krivo je ovo mjesto. Misila sam da ću ovdje stvoriti dolinu riječi i opisati snove, a ja sam upravo učinila suprotno. Stvorila sam nam nočnu moru. Vrati mi se. Evo, već pišem nešto što aludira da si bio moj... Ne nikad. Čak ni ovdje Ti mi nisi pripadao.
Ostaje strah. Utaboren u preuskim zidinama mojih misli,okružen zagušljivim slatkastim zrakom ispod samog Mjeseca.Strah da ne izgubim ono što sa počela graditi. O proklete bile oči kad su te gledale, odričem ih se! Usne što su nijemo stajale u čudu dok si bio blizu,sada žele urlat,ali nemogu, nesmiju. Vrati mi se. Ti što nikad ni nisi bio moj. Javi se da više ne živim na proplanku uz maglu i jesenje kiše...

Večeras Te nema. Opet. Ipak, u mislima mi šume brze rijeke Tvojih očiju. i kad odu svi ljudi sa Facebooka,ja ostanem bdjet nad tastaturom.Možda navratiš, tješim se. Osjećam se bolje sljedećeg jutra ako mi posvetiš pol sata pažnje prije nego ideš leći. Budim se s osmijehom. Znam da bi to trebala biti dužost mog dragog,učinit me sretnom,zanosnom i lepršavom... ali nekako sam se već navikla na njega. Držim ga u svom dlanu. Kao leptira. Znam da mogu učiniti da više nikad ne poleti ili ga mogu podići visoko pa da krilom dotakne oblake.Znam, ja sam Žena. Njegov Bog. Zbog tolike samouvjerenosti jedva dočekam trenutak da se odskliznem, da osjetim kako i ja mogu pasti. Volim se budit u išekivanju. Leći sretna jer sam dobila što sam željela. Banalnu glupost u stilu lijepog pozdrava. Poljubac za laku noć. Sitnicu od osobe koja mi znači više nego ja njoj. Teško Te se odreći. Znam da bi tek onda postala ono čemu sam se uvijek izrugivala. Uštagoljena. Žena izbrušea svakodnevnicom. Otupjela. Silno se trudim ostati drugačija.Posebna. Kad sam s Tobom, ja čvrsto vjerujem da to zaista i jesam. Večeras te nema...